Author

Ana Gord

Browsing

Koliko puta vam se dogodilo da reči prosto ne izlaze iz vas? 🙊

Ili čekate inspiraciju a Godo će stići pre nje? 🙄

I koliko dugo već želite da napišete tu vašu knjigu, priču, pesmu… A nikako?!

Ako uporno odlažete pisanje jer je sve drugo preče ili ne znate odakle da počnete, vreme je da otkrijete svoj spisateljski potencijal uz pomoć kursa kreativnog pisanja! ✍🏻

Ovaj najprodavaniji kurs pisanja sa preko 250 polaznika u proteklih 6 godina vam osigurava da za mesec dana napišete barem 4 priče! Tako je – minimum ČETIRI 🔥🔥🔥🔥

30. septembar

Nisam ni slutila da će mi leto presesti.

Sve je delovalo kao u bajci: zlatno sunce i tirkizno more, preslikano u njegovim očima. I ja, zacopana kao guska nakon tri dana. Ruku na srce, davao mi je povoda za to. Danima me je vodao na večere, hvatao čvrsto za šaku i pričao svima da sam njegova cura, a noćima držao budnom do jutra, znojeći me.

A onda je jedan dan bio zauzet… I to je bilo to. Nije se više oduzeo – valjda – jer mi više nije ni odgovarao na poruke, pa mi se um kovitlao od ghostinga i šuškanja da mu je majka zabranila da me viđa jer sam starija od njega.

Konačnooo je završena moja knjiga Kreativno pisanje za početnike – priručnik za buđenje mašte 🙂 Čak iako nikada niste pisali, ovaj jednostavni priručnik će vam pomoći. U ovoj knjizi, uz vežbe o pisanju, imate i 7 tema za pisanje. Priručnik u PDF-u možete i da odštampate i da pišete po njemu a svoje priče ili pesme slati na književne konkurse. I to vam je to! Za samo nekoliko dana, imaćete završeno čak 7 priča što će to sigurno biti korak ka vašem (boljem) pisanju.

CENA: 800 din – priručnik Kreativno pisanje za početnike možete naručiti na: info@anagord.com

Moje random preporuke nastavljaju se random redosledom – nisam vam ništa pisala 3 meseca ali sam zato vredno skupljala mesta gde se dobro jede, knjige koje treba da pročitate, filmove ali i podkaste 🙂 Evo dakle preporuke šta raditi, pročitati, jesti i videti– a na kraju šta baš i ne morate da radite ako ste razmišljali… Let’s go!

– A da se preseliš u Portugaliju i pišeš knjige? – tako počinje jedna moja (stara) priča koja se zove Dobre vesti, i da vam kažem, sama sebi sam prorekla zaljub u ovo mesto, mada ne znam kako iko može da ostane imun na sunce, oslikane pločice na zgradama, surf, okean, fado, bakalar, ono žđć u govoru, to je kao da neko kaže da je Monika Beluči ružna, znači prosto ne ide – Portugalija je neosporno divna. Ovde sam bila od 2-8 jan, tačnije prvo u Lisabonu pa u Portu – ali ovaj ćemo moj putopis početi kišom – a kako ćemo ga završiti, videćemo do kraja epizode. Kao i uvek, moje preporuke šta jesti i videti su na dnu teksta 🙂 Vamos!

Anja je znala da slabo šta valja ispod pokrivača već duže vreme ali toliko je volela Aleksu da nije želela da bilo šta spominje. Njihova ljubav je bila nesvakidašnja; Anja je volela kako on jede, volela je da mu uroni nos u vrat, volela je da ga sluša dok joj priča kako mu je bilo na poslu… Ma od prvog momenta od kad se uselio pre šest godina, prosto je volela da je tu.

moje se misli
susreću sa našim rokom trajanja
ne dam se
uspevam da uteknem iz jame u kojoj se kovitlaju
slinava razvlačenja
brzo razmišljam kako si me milovao
po kosi
nežno, nežno, nežno
zapljuskuju me talasi topline
tvojih dodira
ponavljam u sebi ono što
znam:
ti si
moj

Imam četrdeset i dve godine i ne mogu da budem trudna.

Ipak, sveukupno šest nezaštićenih koitusa od moje poslednje menstruacije govori da možda mogu da budem. Na sve to, 5 days late, kako prikazuje moja cvetić aplikacija za računanje ciklusa, govori da ovo nije samo možda, već zaista mogu.

Hm.

Još više od potencijalne trudnoće plaši me pomisao o menopauzi koja mi se, znam, neminovno sprema jednog dana, kao i smrt, s tim što mi smrt deluje bar sto puta zabavnije od menopauze.

Imam četrdeset i dve godine… Jasno vam je da tek ne mogu da budem u menopauzi! No ako je ovo neka surova ili-ili igra univerzuma, jebi se baš univerzume.

– Nikada više ne bih mogla da uzmem ljubimca. – rekla sam Vladimiru dok sam posmatrala dve mačke koje su se hedonistički prevrtale na travnjaku.
– Nikad sebi ne bih uskratio petnaest godina ljubavi za dve nedelje tuge – odgovorio mi je.
Samo?! – pomislila sam – Samo dve nedelje?

Prazan papir. Ili prazan ekran. Ili prazna glava.

Svakako postoji praznina. A vi treba da je ispunite i da stvorite nešto ni iz čega… Ni iz čega – kao da ste čarobnjak!

Razumem.

Možda nemate ideju o čemu biste pisali. Ili imate milion. Možda sve deluje glupo, ili mislite da je sve već rečeno. Ili ste u tripu da nemate talenta. I koliko god da lupate glavom, i dalje je praznina.

Hm, pa kako onda početi?! Kako doći do inspiracije ako se ne osećate ni inspirisano ni motivisano, ako je vaša literarna muza otperjala, ako vam očajnički treba (dobra) ideja ili kad ne znate šta da uopšte napišete?

ne znam kako drugi razmišljaju o samoubistvu, ali ja sam ranije imala poprilično, pa, naivna shvatanja. sećam se da sam još sa devet, deset godina razmišljala zašto sam ja baš ja a ne neko drugi i ta bi me misao toliko sluđivala da sam želela da umrem i prosto budem neko drugi. dve decenije kasnije, kada bih bila ljuta na nekoga (uglavnom ljubavno), zamišljala sam kako završavam svoj život na neki način (nejasno baš tačno koji), i onda bih s jetkim užitkom mislila o tome ko će i na koji način da me žali i kako bi ta moja sahrana izgledala. ono, svi plaču a ja srećna što sam otišla pre njih pa im falim.

pre, prenaivno.

Nakon Creske mirnoće, vreme je bilo za grad, ali ne BEOgrad, već opet morski grad i to ovoga puta Rijeku 🙂 I ovde sam bila nedelju dana (18-26 avg), pre nego što ću konačno spustiti svoje sidro u Rovinju. Fora kod previše putovanja jeste da se malo i pogubiš, makar ja, a ponekad se osećam i nezahvalno, kao da sve ono što sam obišla ne stignem da upijem do kraja. Da ne bežim od teme: ovaj tekst vam je (ponovni) skup mojih preporuka šta raditi u Rijeci, uz poneku mudrost i slike 🙂

Nisam uspela da odmorim ni 2 dana nakon kruza Dalmatinskim ostrvima, a već mi je guzica otperjala dalje, tačnije zaputila sam se na ostrvo Cres. Ovde sam letovala kao mala svake godine, u dobra stara YU vremena, a ove sam godine ovde provela čak 8 dana, od 10 do 18 avgusta, i da vam iskreno kažem, možda mi je to bilo malo ipak previše, a saznaćete i zašto ako nastavite da čitate 🙂

Hvar, Brač, Mljet, Korčula, Pelješac – tako je izgledala naša ruta. I ne, ne zna se šta je lepše.

Kao što naslov kaže: ploviti se zaista mora, i to morem. Okej, moj pun možda nije urnebesno smešan, ali da vam kaže vaša mačja kraljica, ja nisam ranije znala da se krstariti mora. Nikada u stvari nisam ni razmišljala o krstarenju, plovidbi brodom danima, a sada kada sam je iskusila, I am hooked – shvatila sam da je to posebno iskustvo koje bih preporučila (pa skoro) svima. Kako je ovaj moj kruz izgledao? Sad ću da vam ispričam kako sam se provela od 27. jula do 5. avgusta 🙂

Γεια σας γατάκια 🙂 za prvomajske praznike nerada, predsednica mačjeg klana odlučila je da se uputi put Egejskog mora sa prijateljicom joj Svetlanom, tj mora kao takvog, najboljeg odgovora na sva pitanja o (be)smislu života, i naravno, osvetlala je mekane obraze mačićima u previše odlaganoj poseti Grčkoj + okupala se u moretu 28. aprila, otvorila sezonu nudističkog kupanja i preporodila se, zato sam se i kupala gola, kako je to u stvari odlična reč, preporoditi tj. postati opet a jesam na moru uvek iznova neko suštinski novi i uvek bolji, uglavnom, evo vam mojih doživljaja iz Soluna i okoline (od 27. aprila do 2. maja) a na kraju naravno skrolujte za moje preporuke ako se nađete u ovom delu sveta – ili možda bolje isplanirajte jer da znate Solun je neviđeno kjut, banite 🇬🇷

u crnom oblaku, ono malo daha trošila sam na disanje ljubavi prema svima
i samo ponavljala
ljubavi
ljubavi
samo nam to treba
da probamo da preživimo
sada kada ništa nije sigurno
to što je unutra
a mi smo se usrali da je damo

Ciao gattini, evo nas u finalnoj epizodi mog proputovanja kroz Italiju: preko Zagreba, do Napulja i Kaprija pa sada u Rimu po četvrti put, inače mom najomiljenijem gradu na planeti, mada mu je sad Napoli ozbiljno poljuljao tron, a pošto Rim toliko volim, svake godine ga posetim 🙂 Uglavnom, slede vam moje dogodovštine iz Rima, a na kraju kao i uvek moje gastro i kulturološke preporuke, pa skrolujte kroz moje lepe slike sve do dole ako ćete se zaputiti put Italije. 3, 2, 1 – polećemo!

Mačići dobrodošli u drugu epizodu mog putovanja gde smo nakon Zagreba, Ana i ja sletele u Napulj negde oko 7 izjutra, ali nismo bile umorne iako nismo mnogo spavale i onda smo otišle da šetamo po Napoliju, ma sad ću sve da vam pričam, nego da znate da ovaj post donosi dogodovštine iz Napulja (uz moje preporuke na kraju ofkors), i da ovaj grad morate da posetite jer je neviđeno zabavan, Gete je lepo rekao Vedi Napoli e poi muori, okej ne morate da mrete mada je baš mesto koje ćete ili mrzeti ili voleti i ja sam se toliko oduševila da sve ljude na planeti želim da pošaljem tamo da vide kako je najbolji. Andiamo!

Zagreb je ne baš sterilan nego više uštogljen, pa moraš malo da zagrebeš da osetiš grad, ali je i iskuliran i ljudi su fini i ne puši se nigde ali je i skupo i jbg sve mi je nekako zamalo al’ ko sam ja uostalom da prosuđujem gradove, ima Cat Caffe, džoker svih džokera, gde cvrkuću ptičice i mace predu a ima i dobru kafu na svakom koraku, šik obučene ljude, milion kul grafita i dosta više, evo vam gastronomski izveštaj od 36h provedenih ovde, pa sami zakljucite da l’ biste ovde na vikend (biste 🇭🇷)

Otkad znam za sebe sam htela da budem pisac, ali očigledno i poetesa jer je moja prva zbirka poezije Unutra ti sve piše konačno otelotvorena tj ne baš jer je samo digitalna – ne, nemam knjigu još u štampi, hvala što pitate, i vas 4 koje je kupilo knjigu vama tek hvala, vi ste sigurno neki baš žešći štreberi kao ja ili me žešće volite što je još bolje, i ipak ima nade za poeziju i mene kao bestseler autorke, uglavnom eno svega na sajtu knjige.anagord.com pa banite da vidite kako sve to izgleda i da me još malo hvalite 🙂

CENA : 400 din – zbirku Unutra ti sve piše možete naručiti na: info@anagord.com

najgore mi je kad moram da se pravim kul
nisam jebeno kul
sviđaš mi se
dođi da se tucamo i svađamo oko smisla života
nisam nimalo kul
mislim na tebe kad ne treba

ja bih po cele dane jela voće
kupala se
jebala
ljubila i mljackavo spavala u nečijem naručju
ćutala više nego pričala
ja bih da ljubav me zagrli i kaže
sve je ok
pa i nek laže
dobro zvuči

Pundravac je opet bio na putu, manjem doduše, ali ne brinite mace malenice, sprema i duži ohoho kakav, stay tuned što se kaže, neizvesnost raste, gde li to opet ide (hint: svi putevi tamo vode), svakako, bila sam u Novom Sadu na najkul izložbi ikad, morate da odete da se raspametite pa da mi se do groba zahvaljujete a ja vičem ne, ne, nije to ništa, zadovoljstvo je moje, a i društvo mi je bilo prezabavno, ma tako fino sam se provela da – evo vam i ceo plan puta, napisala sam ga za vas, kako sam divna, da me nema, trebalo bi me izmisliti, sve znam 🙂

Sletela sam iz Francuske na beogradski aerodrom da bi mi sačekušu napravili taksisti lešinari koji su okruživali svoj plen sa upornim „treba taksi?“, koji bi onda opušak bacali na zemlju ili čak nastavili da puše u kolima, dok je zbijeni narod čekao 72-iku, uletao u bus kao da je apokalipsa, svađao oko mesta i sve je bilo nekako… Prljavo, nevaspitano, malograđanski, tmurno. Sve je bilo nekako Beograd koji gastosi idealizuju, sve je bilo nekako zašto se još uvek nisam preselila osećaj, pomešan sa pitanjem da li ljudi sa Francuske rivjere koji posete Bg se vrate kući i budu u fazonu back to reality?! Svakome je realnost drugačija, eto. Uglavnom, bila sam u Nici 24 – 27. februara 2023 i ovo su moji utisci & slike + pošto morate da odete, skrolujte za preporuke na kraju teksta šta obići & gde klopnuti.

Ako ste napisali knjigu, zbirku priča ili poezije i potrebno vam je profesionalno revidiranje knjige ili rukopisa, tj da ga urednik pročisti i dotera, ispravi nezgrapne i predugačke rečenice, popravi nelogičnosti, istakne važne delove kao i da izbaci suvišne – javite se. Profesionalno revidiranje podrazumeva ne samo semantičko uređivanje teksta već i poboljšanje izgleda vašeg teksta kako bi bio čitljiviji, ali bez menjanja njegovog smisla. Naravno, u procesu se čuva autentična zamisao autora kako biste na kraju objavili najbolju moguću verziju vašeg rukopisa.

pre nego što odem
dođi da se sretnemo ispod površine
da prividno izbrišemo
reči koje smo nabacali
dobro je na dnu
Sunce provuče zrak kroz
vodu
i možemo satima da gledamo u čestice prašine
koje plešu

Meni se stvarno nije sedelo u Beogradu za Novu godinu, sve je izgledalo tako bučno i haotično i prepuno ljudi koji lete kao muve bez glave i sve da sam imala milion $$$ da ih protraćim na doček 2023, nisam znala šta bi me to tačno oduševilo u Bg-u… Zato sam, naravno, otputovala 🙂 Kao što naslov kaže, malo na more (u Rijeku), pa onda na planinu (u Sloveniju). Evo mojih preporuka ali i utisaka u desetak dana putovanja (28. decembar 2022 – 8. januar 2023) —> skrolujte niže za preporuke kako putovati, šta obići & gde klopnuti.

A not-to-do list is a list of tasks you don’t have to do – no matter what. Here’s mine:
– do not apologize when you cry
– do not explain yourself when you say no
– do not feel guilty if you feel bad
– do not feel weak when asking for help
– do not think that weakness is a flaw
– do not underestimate your needs (even if they feel silly)
– do not feel stupid or unaccomplished if you are simply under-payed
– do not always try to be better (relax)
– do not always create for the sake of the result
– do not fear to surrender – to others, to the world, to life & to death

Gordana nikad ne žvaće žvake

ne pije gazirano

izvoljeva za hranu pravdajući se snobovskim nepcetom

ne gleda serije

i ne voli kad je nagovaraju da ih gleda

i govore joj za koga da glasa

nije ona nikakav patriota

pobegla bi da je imala

gde

Odmah da vam kažem – idite na produženi vikend u Sofiju, baš je okej (i više nego okej) – jer sve je nekako uređeno, a opet soc, a s druge strane čisto i ima šta da se vidi – i moj vam je predlog da odete u glavni grad Bugarske (koji zamislite nema reku). Baš ono ima šta da se vidi, ima šta da se čalabrcne, čisto je, ima metro – a na 5h vožnje je od Beograda. Inače, ovog kasnog novembra, Sofija i ja smo tek samo malo flertovale i sad ću malo da vam pišem kako sam se provela, ali nema mnogo preporuka jer, kao što i naslov upućuje, manje sam obilazila a više uživala 🙂

horoskop kaže

mi smo savršeni jedno za drugo

jer, Jupiter se namestio u odličnu kuću

sudbonosni susret, karmička veza i

predispozicija za potomke

jbt pa veruj makar planetama

ako već meni

ne

Holanđani ne izlaze iz kuće posle 18h. Prosto, na ulicama ih nema, a kuće deluju napušteno, kao da apsolutno niko ne živi u njima. Ipak, usled gomile turista, Ams mi na prvu deluje kao košnica zabave gde je danonoćno žurka, pa je izgleda jednostavnije nabaviti lake droge & intimne usluge nego hleb & mleko. Ovde dolazim prvi put, na koncert Rolling Stonesa, a pošto sam zaljubljena u Kopenhagen, računam da će mi se dopasti i Amsterdam  (iako baš ne volim poređenja – ni ljudi ni gradova). Naravno, ulične dame & trava nisu jedina zanimljiva stvar ovde (ako se to uopšte smatra zanimljivim). Uglavnom, evo mojih pet dana ovde (od 11-16 juna ’22) + skrolujte za preporuke na kraju teksta šta obići & gde klopnuti.

Nikad nisam bila u većem skladu sa sobom nego u Mokrinu. Ali, da krenem od početka. Godinama merkam Mokrin House kao pravi posramljeni hipsterski predator, koji je propustio svoju šansu da trendsetuje na vreme, kad su su svi stavljali slike kako je u Mokrinu naj na svetu, ali zna da će njeno vreme doći. Ko čeka dočeka kažu stari, a pošto sam želela u Mokrin, ono baš baš, onda se namestila najbolja moguća kombinacija a.k.a. da mogu da odem (za dž, but ofcourse, zahvaljujući mojoj priči Milje) na kurs kreativnog pisanja na 3 dana u Mokrin, sve plaćeno prevozsmeštajhranapredavanja + mogu nešto i da na pišem, što mi je stvarno trebalo, jer pisala nisam već neko vreme. No onda – onda nisam otišla na predavanja.

Svako ima različita očekivanja od putovanja i destinacija. Neko voli toplije krajeve, drugi moderne tehnologije, neistražena mesta ili neobične običaje. Moja pokojna baba je to slikovito objašnjavala: o ukusima ne treba raspravljati – reče đavo i sede s golom guzicom na vrelu ringlu. Za mene, Rim je najlepši grad koji sam videla. I mogu da pokušam da objasnim zašto mi se dopada, ali nisam sigurna umem. To je i razlog što sam sebi obećala da ću ići u Rim svake godine – i eto me po treći put ovde 🙂 A sada izvolite na uvid šta mi se dešavalo od 15 do 21 aprila 2022. Ako hoćete preporuke gde da jedete & šta da vidite, skrolnite na dno teksta 😉

zar ne bi bilo bolje da ležimo i njuškamo se
da ćutimo
da provodimo vreme
zajedno
svađamo se
pa mirimo u orgazmima
zar ne bi bilo bolje da ne razmišljam o tebi
već danima metlom čistim prljave misli
ne trebaju mi tvoje usne i oči
sevnu kroz mozak i probodu mi stomak
ne treba mi tvoja pljuvačka
da slinim dok mislim na nju
među mojim butinama
bolje bi bilo da
izađes iz mene
marš
napolje

GSP, podne. V. i ja smo krenuli u igraonicu.
U autobus ulazi mladi romski par sa harmonikom.
Ubrzo se začuje Đurđevdan. Svaka treća nota je pogrešna ali je melodija svima dobro poznata.
Evo zore, evo zore, bogu da se pomolim…
Muške ruke su ofrlje svirale, dok se ženska šaka pružala od putnika do putnika.
Za sreću, za zdravlje.

Bilo je i nije bilo da je jednom jedna Devojka krenula na posao. Na autobuskoj stanici, dok je strpljivo čekala, ugledala je jednu Vilu. Bila je to sigurno magija jer je blago lebdela iznad tla uz pomoć majušnih krila dok je na sebi nosila krljušt-roze haljinu, a u ruci držala pravi, pravcati čarobni štapić. Kako je primetila da Devojka bulji u njih, Vila joj se obratila:

„Draga Devojko, imaš sreće što si me danas srela, jer sam dobre volje i ispuniću ti jednu želju.“

Jedina Azija koja me zanima je malvazija*. Tj, nikad ne bih stavila Dubai na moju must-visit listu, na kojoj se u 99% slučajeva nalaze Evropski gradovi i Japan. Međutim, plaža u januaru, niska cena avionske karte i radoznalost da vidim nešto što mi nije baš po ukusu su prevagnule (volim da se otvorim za novo). Svakako, Dubai jeste zanimljiva destinacija, iako moram da priznam da mi ne bi nešto specijalno nedostajala da je više nikada ne posetim (za razliku od Rima npr). Ali, ne bih se složila da uvreženom činjenicom da nema dušu (iako ne postoji emprijski dokaz za postojanje iste) a samim tim mislim da ako imate prilike, idite. No, pređimo na moje dogodovštine od 12 do 17 januara 2022.

Jesen je
Tvoj me ožiljak boli više od hirurškog
pitam se:
zašto smo se ljubili
kad treba da sve
zaboravim
i to što pre
Iako,
nema šta da mi nedostaje
Mesec nas je okupao sveukupno 8 puta
a grlio si me 6
Nema šta
Ti si tamo
Ti si takav
Ne znam kakav tačno
malo smo pričali
mada sam htela baš sve da znam
Sad samo treba da to potisnem zauvek
sa solju da isperem ranu
Ne može se živeti od sećanja na poljupce i
12 slika u telefonu
nisam ih još izbrisala
imam neka važnija posla
Miriše na sneg
dugačke sekunde potvrdiće naše nepostojanje
i to da si
tamo
takav, neupoznat
Najbolje smo se ljubili jbt
Daj, reci mi:
kako se to zaboravlja?

Skoro sam pročitala neku priču u kojoj – parafraziram – čovek koji je izgubio nekog koga voli, ode i kupi cipele 2 broja manje, hoda u njima 20 km, ode na posao i stoji 8h. Kada ga kolega pita zašto to radi, ovaj kaže da je izgubio nekog koga voli i dodaje: znaš li koje ću olakšanje da osetim kad dođem kući nakon 12h i konačno ih skinem?

sve me zanima
gde si
šta radiš
na kom boku spavaš
kako je na dnu
reke
kakav si bio kad si bio mali
koji parfem si stavio, šta si obukao i da li imaš dovoljno cigareta
čega se plašiš
ama baš sve, razumeš?
glupo je,
razumem

između

nogu

gde si me dodirivao

redova

koje nismo umeli da čitamo

nas

547 kilometara

sutona i zore

ponekad plačem

između

nežnih sećanja na tebe i jedvačekanja da prestaneš da boliš

e tu sam tačno

Na Adi Bojani sam ove godine bila 2x – u julu i u avgustu.

Možda će neko pomisliti da je to zato što je Ada Bojana neko predivno mesto, ali moraću da vam srušim sneška: prosto mi se namestilo. Ada Bojana je ok, ali nisam se nešto spektakularno povezala sa njom. Poslednji put sam bila u Crnoj Gori u predsezoni pre par godina i stvarno mi je bilo lepo ali…

Evo, ja se vratila sa raftinga pa da vam ispričam sve ono što niste želeli da znate o raftingu, a smeli ste da pitate 😉

Uglavnom, rafting je superrr! Oduvek sam htela da idem i tako sam se dobro provela, pa da vam prenesem utiske i neke info za one koji nisu bili. Ako biste da malo pobegnete iz grada na produženi vikend, a niste za varijantu mora, banje, Budimpešte ili planine, rafting je fantastičan izbor. Mi smo išle preko Raftinga Drina-Tara (to vam je u Bosni, tj u mestu Bastasi, kod Foče) i uzele smo opciju rafting + hiking (3 noćenja + svi obroci).

– Pogledaj ko jebeno dolazi za naš sto! – Toni je kao pokušavao da bude neupadljiv, iako je skoro pa upirao prstom u muškarca koji im je prilazio. Lucija je krajičkom oka spazila Serđa. Premijera je prošla dobro i separe je bio rezervisan samo za njih, ali im je fudbaler nonšalatno prišao.

– I kako samo dobro izgleda… – šapnuo je glasno Toni, sa dva prsta pijuckajući Hugo.

Lucija ga je znala samo iz priča po gradu; bila je to nova nada italijanskog fudbala koja je upravo potpisala zavidni ugovor za Milan. Doduše, Toni nije bio u pravu: nije izgledao dobro već odlično i Luciji se svideo na prvi pogled.

Nisam nikada želela da propustim nijedno leto.
A pogotovo ne more.
Ni slanu kosu, ni lepršave tkanine, ni miris kreme za sunčanje i preglasne zrikavce među četinarima… I mogla bih da nabrajam do sutra, ali ionako skrećem s teme.

Tako mi je rekao kad sam ga pitala: are you happy?

I am the happiest man on Earth, odgovorio je Agapi kroz osmeh.

I ja sam znala da je tako. A u toj sekundi koja je bila večnost kao što je kap okean, ja sam bila najsrećnija na svetu zbog toga.

Endži je noćas ponovo bila loše.
Radi boljeg razumevanja, njeno ime je Ng, pronanunced /ˈeNdž(i)/ – i Ng je moja keruša-tinejdžerka koja je u januaru napunila 15 godina.

O primi me more
u svoj mokri zagrljaj,
da ti komad duše na dnu ostavim
A iz njega zvezda izraste
koja gleda uvek gore,
u tamnu dubinu neba,
odakle je zovu srebrne imenjakinje
da pleše sa njima
Pa kada me i iz zagrljaja pustiš
da se vratim
za jedan komad lakša

Sećam se kako je moja drugarica slavila svoj trideseti rođendan kao da joj je poslednji. Kao da posle 30, sve ide nizbrdo. Lice pre svega, a onda sise i dupe.
I tada mi je to bilo smešno, a tek sada.
Jer spremam se da proslavim moj prvi rođendan.

Prvi dan, jutro

– Dobar dan izvolite? – Beli mantil, starija, jedno oko blago spušteno, punđa. Druga, crnka, veštačke trepavice i dekolte, sedi iza prve i turpija nokte. Na zidu iza njih, ogromni plakat nasmejane žene.

– Došla sam da se prijavim na kliniku.

87% njih je uspelo – možete i vi! – poručuje mi plakat. Srećni plakat.

– Sami da se prijavite ili vas neko prijavljuje? – progovara crnka. Iako je za pultom, punđa ćuti.

– Molim? – Nisam baš sigurna kome da se obratim. Duboko u džepu, znojavom rukom gužvam opomenu za plaćanje treće rate. – Pa vidite da sam sama…

– Vidim ja gospođo da ste vi sami, ali ovde u većini slučajeva dolaze jer ih prijavljuje porodica, prijatelji ili supružnici druge strane – opet mi odgovara crnka i dalje turpijajući nokte.

– Molim?

– Supružnici onih zbog kojih se ovde prijavljujete… – ubacuje se starija sa spuštenim okom, pa dodaje šapatom – Najčešće žena prijavljuje ljubavnicu.

Da li želite da napišete i objavite knjigu? Ili želite da saznate kako da zaradite od blogovanja?

E pa ako hoćete da sebi olakšate život i da vas neko sporvede kroz ceo proces pisanja i objavljivanja – stojim na raspolaganju 🙂

Vodim uspešan blog Ana Gord već nekoliko godina, a ove konsultacije sam osmislila za one koji nisu imali vremena da se posvete pisanju, ne znaju kako da objave knjigu na našim prostorima, žele da zarade od blogovanja… Ili su stali na jednoj tački sa koje ne mogu da se pomere.

Drugarice su je upozorile na njega.

Da, baš su je pošteno upozorile. Kružile su priče, kovitlale se kao vetar, i skupljale usput prašinčugu i neistinu, noseći ih sve brže, dok nije skotrljao čitav buljuk stvari sve do njenih nogu, ostavljajući ih na njenom pragu. I? Šta sad?

Bilo je to najlepše letovanje u mom životu. A da sam znala šta me čeka nakon toga, i dalje bi bilo najlepše, ali i najtužnije.  Ovako sam imala svu slobodu da uronim u leto, more i… I teško mi je da ovo napišem. Ali ne mogu da ga pustim da ostane na slikama i u glavi, pa ću probati da kažem bar činjenice. Jer kada bismo znali kako nastaje magija, bilo bi jako dosadno zar ne? Zamislite da idete na mađioničarsku predstavu, ali umesto trikova, mađioničar govori nam gde je sakrio karte ili kako će iseći čoveka na pola… Where’s the fun in that?!

Magija je dakle počela 8. avgusta 2020…

U sred večernje dokolice, on se iznenada pojavio na vratima, prodro u bezličnu masu ljudi, i stao kao da samo on postoji, već odavno pomiren sa svojom lepotom. S druge strane prostorije, ona je zastala u pola rečenice, gromom iz vedra neba pogođena njegovom nestvarnom pojavom, dok se Selma odmah dala u napad, zabacujući glavu u pokušaju da ga omami kestenom svoje kose. Gledala ga je još neko vreme, potvrđujući sebi da da, zaista jeste baš toliko lep, i u inat svemu i svima, prišla mu, tražila telefon i otišla kući.

Ti si bio s njom. Šta sam ja mogla da uradim? Videla sam je prvi put tada, imala je plavu kosu, skladne grudi, meke pokrete. Imala je skupu haljinu, pogled iscrtan lajnerom, usne malo pretenciozne. U rukama je imala čašu sa vinom, pila je i glasno govorila, imala je pogled ispod lajnera, preko čaše, uperen ka meni… Imala je tebe.

Stojim u gostinjskoj sobi tek deset minuta a već se osećam neprijatno. Kamen u obliku ptice na Mininom prstenu samo što mi ne izbije oko, to je prva stvar.

Druga, još nelagodnija, jeste činjenica da kada sam poslednji put bila kod njih, Aleksandar i ona su spavali u istom krevetu. Sada, nekoliko godina kasnije, Mina mi je pomogla da spustim kofer, i kažiprstom na kome se prelivalo kameno perje, nehajno zavrtela u pravcu njegove i njene sobe.

Njegova je nekada bila njihova, to se dobro sećam.

Pokušavam da te izvučem iz prstiju
na papir
Zbunjeni znakovi pitanja
Sapliću se o tri tačke
Slova sležu ramenima, ništa im nije jasno
osim da
Želim da ti zaspim na ključnoj kosti
Raspem se po tebi kao
supernova
Znaš da umiranje vredi samo kada ostavimo trag
Jer na kraju
svakako
ne ostane ništa

Komšinica iz stana broj 21 ne silazi u park za vreme izolacije.

U taj prljavi, paviljonski park gde šetam sa psom, i koji verovatno liči na sve druge parkove iz predgrađa.

Imale smo ludačku sreću – ili nismo bile baš najbistrije. Nemam pojima, zavisi kako ko gleda na koronu. Nećemo da ulazimo u to, pliz.

Jer mi smo se 28. februara 2020. zaputile u Italiju, dok je u Milanu besnelo sa brojkama. Ali nas nije bilo briga (iako smo se pravile da jeste). A u Beograd smo se vratile 5. marta – baš na početak haosa. Tada se još letelo bez maski i šetalo bez maski… Praistorija.

Na dlanu
Topla krv
Tek raspuklog srca
Iz njega se cede obećanja
Obrišem ruku o butinu
Imam i rupu
U stomaku
U obliku tebe
A opet, labaratorijski nalazi su mi
Sasvim u redu
Vitalni organi stabilni
Neka uđe sledeći
Moraš dalje, ubeđuju me
Valjda je to jedina fraza koju znaju
Kao da blizina ima veze sa prisustvom
Jer, ti si tu
U svakom pozivu koji nije od tebe
Na posteljini sa druge strane
kreveta
Ljubav je glupa
Ili ostaješ ili nedostaješ
A najsmešnije je
Ako ima bilo šta smešno
Što mi najviše fale
Naše tišine
Da se ti češljaš
Nazigled besmislene sekunde
Dok tražiš čarape
Zato slušaj, hajde, dosta je bilo
Vrati mi se
Grliš mi se
I, ne bih kući
Bez tebe

(Santorini (poznat još kao Tira) je grčko vulkansko ostrvo koje se nalazi u Egejskom moru, prstenastog oblika. Njegovi najpoznatiji delovi (gradići) su Ia i Fira. Usled vulkanskog porekla na ostrvu postoji kaldera (litica tj ivica nastala pri urušavanju vulkana) a pesak na ostrvu je izrazito crne boje. Jedno je od turistički najposećenijih mesta u Grčkoj najviše poznato po svojim neverovatnim zalascima sunca.)