ne znam kako drugi razmišljaju o samoubistvu, ali ja sam ranije imala poprilično, pa, naivna shvatanja. sećam se da sam još sa devet, deset godina razmišljala zašto sam ja baš ja a ne neko drugi i ta bi me misao toliko sluđivala da sam želela da umrem i prosto budem neko drugi. dve decenije kasnije, kada bih bila ljuta na nekoga (uglavnom ljubavno), zamišljala sam kako završavam svoj život na neki način (nejasno baš tačno koji), i onda bih s jetkim užitkom mislila o tome ko će i na koji način da me žali i kako bi ta moja sahrana izgledala. ono, svi plaču a ja srećna što sam otišla pre njih pa im falim.
pre, prenaivno.