– Pogledaj ko jebeno dolazi za naš sto! – Toni je kao pokušavao da bude neupadljiv, iako je skoro pa upirao prstom u muškarca koji im je prilazio. Lucija je krajičkom oka spazila Serđa. Premijera je prošla dobro i separe je bio rezervisan samo za njih, ali im je fudbaler nonšalatno prišao.

– I kako samo dobro izgleda… – šapnuo je glasno Toni, sa dva prsta pijuckajući Hugo.

Lucija ga je znala samo iz priča po gradu; bila je to nova nada italijanskog fudbala koja je upravo potpisala zavidni ugovor za Milan. Doduše, Toni nije bio u pravu: nije izgledao dobro već odlično i Luciji se svideo na prvi pogled.

Nisam nikada želela da propustim nijedno leto.
A pogotovo ne more.
Ni slanu kosu, ni lepršave tkanine, ni miris kreme za sunčanje i preglasne zrikavce među četinarima… I mogla bih da nabrajam do sutra, ali ionako skrećem s teme.

Zašto su raskinuli? 
Zašto je silovao? 
Zašto je napustila decu? 
Zašto ne možemo normalno da pričamo?

Tako mi je rekao kad sam ga pitala: are you happy?

I am the happiest man on Earth, odgovorio je Agapi kroz osmeh.

I ja sam znala da je tako. A u toj sekundi koja je bila večnost kao što je kap okean, ja sam bila najsrećnija na svetu zbog toga.

Endži je noćas ponovo bila loše.
Radi boljeg razumevanja, njeno ime je Ng, pronanunced /ˈeNdž(i)/ – i Ng je moja keruša-tinejdžerka koja je u januaru napunila 15 godina.

O primi me more
u svoj mokri zagrljaj,
da ti komad duše na dnu ostavim
A iz njega zvezda izraste
koja gleda uvek gore,
u tamnu dubinu neba,
odakle je zovu srebrne imenjakinje
da pleše sa njima
Pa kada me i iz zagrljaja pustiš
da se vratim
za jedan komad lakša

Sećam se kako je moja drugarica slavila svoj trideseti rođendan kao da joj je poslednji. Kao da posle 30, sve ide nizbrdo. Lice pre svega, a onda sise i dupe.
I tada mi je to bilo smešno, a tek sada.
Jer spremam se da proslavim moj prvi rođendan.

Prvi dan, jutro

– Dobar dan izvolite? – Beli mantil, starija, jedno oko blago spušteno, punđa. Druga, crnka, veštačke trepavice i dekolte, sedi iza prve i turpija nokte. Na zidu iza njih, ogromni plakat nasmejane žene.

– Došla sam da se prijavim na kliniku.

87% njih je uspelo – možete i vi! – poručuje mi plakat. Srećni plakat.

– Sami da se prijavite ili vas neko prijavljuje? – progovara crnka. Iako je za pultom, punđa ćuti.

– Molim? – Nisam baš sigurna kome da se obratim. Duboko u džepu, znojavom rukom gužvam opomenu za plaćanje treće rate. – Pa vidite da sam sama…

– Vidim ja gospođo da ste Vi sami, ali ovde u većini slučajeva dolaze jer ih prijavljuje porodica, prijatelji ili supružnici druge strane. – opet mi odgovara crnka i dalje turpijajući nokte.

– Molim?

– Supružnici onih zbog kojih se ovde prijavljujete… – ubacuje se starija sa spuštenim okom, pa dodaje šapatom – Najčešće žena prijavljuje ljubavnicu.

Jedno je sigurno: suprotnost lakoća/težina je najtajanstvenija i najmnogoznačnija od svih suprotnosti.

Vežbam

umetnost sanjanja

umetnost grljenja mislima

umetnost slušanja sebe

Her friends warned her about him.

Yes, they warned her well. Stories were going in circles, swirled like the wind and gathered along the way dust and deceits, carrying them faster, until it rolled the whole bundle of things right up to her feet, leaving them onto her doorstep. And? Now what?

In the middle of evening leisure, he suddenly appeared at a doorway, penetrated in the faceless mass of people, and stood as if he alone exists, obviously a long time ago reconciled with his own beauty. On the other side of the room, she stopped in the middle of the sentence, struck by lightning on a clear day by his unreal appearance, while Selma immediately headed to attack, tossing her head in an attempt to stun him with her chestnut hair. She watched him for some time, confirming to herself that yes, he is indeed that beautiful, and in spite of everything and all, she approached him, asked for his phone number and went home.

You were with her. What was I supposed to do? I saw her for the first time then, she had blonde hair, harmonious breasts, soft movements. She had an expensive dress, look drawn with a liner, a bit pretentious lips. She had a glass of wine in her hands, she was drinking and talking loudly, she had a look under the liner, over the glass, pointed at me… She had you.

Stojim u gostinjskoj sobi tek deset minuta a već se osećam neprijatno. Kamen u obliku ptice na Mininom prstenu samo što mi ne izbije oko, to je prva stvar.

Druga, još nelagodnija, jeste činjenica da kada sam poslednji put bila kod njih, Aleksandar i ona su spavali u istom krevetu. Sada, nekoliko godina kasnije, Mina mi je pomogla da spustim kofer, i kažiprstom na kome se prelivalo kameno perje, nehajno zavrtela u pravcu njegove i njene sobe.

Njegova je nekada bila njihova, to se dobro sećam.

Komšinica iz stana broj 21 ne silazi u park za vreme izolacije.

U taj prljavi, paviljonski park gde šetam sa psom, i koji verovatno liči na sve druge parkove iz predgrađa.

Dragi Deda Mraze,

Bila sam dobra cele godine.

(Santorini (poznat još kao Tira) je grčko vulkansko ostrvo koje se nalazi u Egejskom moru, prstenastog oblika. Njegovi najpoznatiji delovi (gradići) su Ia i Fira. Usled vulkanskog porekla na ostrvu postoji kaldera (litica tj ivica nastala pri urušavanju vulkana) a pesak na ostrvu je izrazito crne boje. Jedno je od turistički najposećenijih mesta u Grčkoj najviše poznato po svojim neverovatnim zalascima sunca.)

Full of yellow rose petals
The bed where I lay naked
And the sky was starry

Bones and flesh
over skin and hair
That’s me
And again, again,
Somewhere
Around the navel
Itches me

I want to do ya do ya do ya
Like you do me do me do me
To get into your nose
into the throat
into the trachea
To trip you up and turn your stomach upside down
So you don’t eat
So you don’t sleep
To call it true love and
the only one
To do you
to do me
to do us
So we pound ourselves on the nerve endings and burn when we touch
Because that’s the only way it works
Love is done this way babe say so

4 januar, subota
subota
mogla bi da bude i nedelja
ili bilo koji drugi dan
prestala sam da osećam subotu
prestala sam da obraćam pažnju na subotu
prestala sam da obraćam pažnju
dubi du ap
pa pa pa ra
dubi du

I stopped dreaming

I lie awake at night

I do not sleep

I count and recalculate

I let the shooting stars

To rest in peace

I don’t even dream during the day

As I walk the streets in the wrong direction

I forgot the keys again

I’m not dreaming

of the hammock where we sleep in

Your palm on your shoulder

Heartbeat on the earlobe

The waves caressing the shore

I completely forgot

That I used to think

That it is possible

To dream

That anything is possible

Strah me je toliko obuzeo pred preglasnom prirodnom katastrofom da sam, između ostalog i pomislio: ,,Bože, neću više nikada varati Jelu, molim te, nemoj da me kažnjavaš, evo kunem se svim svetim, nikada više!” Nisam mogao da se setim ničega više što sam loše uradio, bar ne večeras. Vratiću i pare kumu, dugujem ih preko godinu dana… A ako me pitate šta se desilo, evo.

Limbo – Ana Gord

Nedelja 5:53

Kiša je ostavila sparinu.

Sedim na terasi samo u gaćicama.

Sama.

Podigla sam stopala na ogradu i ispustila dim kroz nozdrve. Mačka mjauče u prizemlju.

Toliko smo se puta posvađali, da mi je bilo sasvim svejedno.

Bacila sam pogled na krevet. Posteljina je bila zgužvana još od jutros.

Konačno imam mesta da se ispružim.

Inside of you
Light
Of a thousand suns
Shines
And thousand moons
The whole galaxy breaths
Your breath

In my phone

Voices live

Noise lives

Although it is not alive

I became an empty shell.

I turned into hairstyle, nails, tan, pedicure, in everything that didn’t have anything to do with everything, into big breasts, tight ass, into day by day and day by day…

Seven hundred nights

I sleep alone

And I know for sure that some people

Who I know

They sleep 700 nights

with someone

.

And those people who sleep together for 700 days

Does the existence with someone hurt them as much

missing someone

hurts me

Are they used to it

Did they every night

From 700 nights

say

Thank you

Like I wondered every night

Why

.

And would I like you

more

If you were there

each of those 700 nights

In this way your absence

Created a fictional man

Who kisses the best

Who listens the best

Which fits best into maybe

In the whole wide world

And that maybe sounds so good

That it turns 699th night

Into this seven hundredth

.

In the end

although I know many people

Who 700 days sleep together

On the same bed

Do all those

someone else’s love

look better

From 700 nights

Without you

– A da se preseliš u Portugaliju i pišeš knjige? – rekao mi je polu nasmešeno, i ja sam već videla kako grizem njegove višnja usne, kako se smejemo njegovim surferskim pokušajima, kako se volimo na podu naše kuhinje, na pločicama koje dodiruju moja izgorela leđa, ja sam već videla iz jedne preseli se u Portugaliju rečenice, sve što je obećavao i želeo njegov pogled.

Podvlačimo crte pred Novu Godinu. Bar ja. Iskoristim jedan jedini trenutak da se okrenem.

I evo me.

34 posta, 1 online priručnik i 2 (lična) predavanja kasnije. I jedna knjiga za (buduće) pisce na putu ka objavljivanju.

Ukradu meni jaknu u teretani.
Jeste, ovu lepu sa slike.
Izlazim iz tuša, gledam u čiviluk – gleda i on mene. Prazan.
Pet minuta stojim i gledam, i naravno ne verujem.
“Što si prazan?!” pitam iznervirano. Čiviluk ćuti. I dalje ne verujem. Srećom pa nije bio onaj zapekli minus, nego se temperatura podigla do nultog podeoka pa dok stojim i čekam taxi da me odveze u džemperu kući, šanse za meningitis se smanjuju. Valjda.

What are you doing what are you doing what are you doing

Are you thinking about me?

No

And that’s normal

And you shouldn’t

Sinoć sam sedela na stanici čekajući prevoz, i naravno po (glupoj) navici uključila telefon besciljno tražeći “nešto”.

Jer kao nemam šta da radim osim da čekam. Kao da je čekanje glupo i nedopustivo i potreban mi je telefon da me zabavi jer smo mi ljudi iz XXI veka pametniji od onih koji su hiljadama godina ranije čekali, i konačno je to čekanje dolijalo i pronađen je lek u obliku telefona. Kada sam shvatila šta sam uradila, ljuta na sebe, spustila sam telefon i isključila ga.

Podigla sam pogled.

Na kraju leta stoje mladići sa punim, mekim, mesnatim usnama, preplanuli, i mirišu na sunce.

I ja, prljava od grada.

Krupnih očiju i krupnih osmeha, smeše mi se.

Bezvoljno uzvraćam, bleda od smoga.

Umorno grizem njihove usne kao breskve i, dok koža puca pod zubima, upijam slatkasti, tečni ukus.

Da se nahranim zracima.

At the ends of the colorful scarf
gold coins rattle
in the rhythm of my hips
and dance at the command of the dark gods

Around the joints bracelets
ring
While the heels are pounding on the sand
And the moon dipped in the madness descends
behind the clouds,
orders me to continue

Dreaming of

Events that never happened
Books that were never written

I’m dreaming and
palms
bang on one another,
clap, clap, clap
The throat makes sounds
While the hips sway left and right
left right
left right
left… and right

I am the darkness that hides me
Drops of sweat
on the temples
a squeeze of fingers on hands
I dance in the moonlight
And sweat sticks my hair to my hot forehead

How to be free of myself
How to free myself
How to
Feet walk on water
The soul follows the roads that do not know where lead

And I’m still dreaming and sweet heart
cracks at the edges
At the sign of music drumming in my ears
Shadows dance
Skin with goosebumps despite the flame smoldering from
my stomach

Flame

Divine and horrendous intertwine inside of me
And in my walls
I see light

I am free
I am
Alone in the middle of the crowd
Which moves equally to the sound of gold coins
I am every color
Which melts before closed eyes
I am red and red and red
I am

Dreaming of

Exotic fruit squeezed in waterfalls
A land waiting beneath my footsteps
On which stand
millions of ghosts
I dream ing of going where they want
The bones that are old
ages

Repeated story
Never told till the end

How I cruise the sea,
with foot crossed over the deck
while I look out to shore, into the horizon and the sky,
in overall blue
How I eat what I love,
while the sweetness of taste flows down my palate

I am the universe
I am
My hips going
Left right
right left

Dreaming 

And – here is freedom,
It comes in flows
Its foam comes out of my mouth
It wraps me like a cloth
Here is freedom
In all its ecstasies
And the moon behind the clouds,
orders me to continue

Njihova slika.

Tu, na mom wallu.

Fejsbuk wallu ako nekoga zanima.

Đavo perverznosti govori M.

Ne želiš da znaš a – moraš da znaš.

The hooves of wild horses
They’re drumming under your breasts
Just below the spot
Where your great,
Strong palm rests
With bulky fingers.
You lie motionless,
And you expel misty smoke through your nostrils
Motionless,
While the horses gallop in your chest under your arm.

“Ako još jednom budeš stala da slikaš, roknuću se” gunđa S na moje ko zna koje vađenje telefona iz džepa i zastajanje ispred još jedne sive, dorćolske fasade. Nasmešim se i čekam da okrene leđa a onda krišom ponovo škljocnem u zrak pa ubrzavam korak za njom.

Ona žuri.