Not sure when exactly did I get the idea (although I do know that I started writing a diary when I was 9), but I’ve always wanted to be a writer. When I realised that I need to teach myself what I want to become, first thing I did is that I found a single book translated into Serbian language from Dorothea Brande called exactly: Creative writing. I haven’t put the link to this book as Dorothea, good bless her soul, destroyed me from the start because of her belief that if you don’t write every day, you might as well quit writing straight away, which in my case doesn’t work as I have the bad habit of not writing for months. Unsatisfied with what I just read, I decided to try my luck elsewhere, so I got myself a bunch of textbooks in English that all have the words creative writing in its title.

And now is the moment where I ask you to be very careful in the class, because this is the important part. Not all books on creative writing are equally useful nor everyone has the credibility to write them. When choosing from hundreds of books, I decided to go for the official Cambridge and Oxford textbooks because they surely know what they’re doing. Besides these books, I read all kinds of stuff that famous writers wrote about writing to improve my skills so this is the other thing I recommend. As a grand finale, I also finished creative writing in the class of Mihajlo Pantic, the distinguished Serbian writer and this has greatly contributed to my writing.

Of course, in order show others how to learn creative writing which was a great help for me, today and in the next few weeks, I have prepared a series of creative writing texts and exercises. In regards to competence, I’ll tell you that I won’t be reinventing the wheel and that exercises presented here have been specially selected blend that consists of the following:

  • Canbridge introduction to creative writing and others (text)books on creative writing 60%
  • My own experience 30%
  • Wise words by various authors and artists gathered for years 10%

Now, there is also a difference between individual work and group work. When you work alone, you can practice creative writing, but you won’t have the objective feedback from the other participants nor you are able to see if and how you progress. My series of articles will focus on one thing and another, because both types have their advantages so prepare yourself to be both writers and critics.

These assignments can be done by everyone, both accomplished authors as well as absolute beginners, and other than goodwill and love for writing, all you will need is a pencil and paper or a computer and about 30-45 minutes of your time.

Texts will go once a week, every Wednesday, so you have 7 days to fill your mission before we go further. Unfortunately, I don’t hand out any diplomas, but I’m happy to receive gifts because I have prepared all of this for you completely free 🙂

And now it’s time to start with your very first exercise yeiii 🙂

kreativno pisanje

Creative writing, foundation: Why do I write

Introduction of the task

Did you ever stop to wonder: why do I write?

Today’s exercise may seem easy, but you have to answer honestly. Your opinion about yourself reflects the way you write, and ultimately, live. What is behind your writing? What makes you write? How would you describe yourself as a writer? What do you expect from your writing? How do you see your writing?

It is very important that you understand all of these questions. Who is a good writer for you? Do you write for fame or for yourself?

If your answer is “because of money”, consider the following. You have to understand that the success of your business (ie writing) will be measured with the money you earn, and in this case your passion is money, not writing (which is completely fine by me). If, however, you do not want to sell your soul and still have a similar stupid comments, please read my article on this topic. To begin, ask yourself whether you want to live from your writing, or writing is just a hobby (which is again fine).

On the other hand, a good indicator of the results of your writing is your satisfaction. Do you write because you feel joy when you write? People around you may appreciate your work (or feel envy, which can be the same thing), only if they see that you are happy or making money. Of course it does not matter what other people think, but it is very important that you know your reasons “why”. I’m sure that you’ve all read a bad book once, but you couldn’t quite explain why it’s not good. The truth is that such book was an unwanted child and that the book writer didn’t enjoy while he was writing, nor he was driven by passion.

Therefore ask yourself, what is your call? I don’t mean the vocation given to you from heaven, but the skill that you love and that you access with passion. Find your passion for writing as passion empowers you and give you wings. Call (or vocation) is important for many professions, but the impulse for writing and a desire to be a writer are not the same things, and you’ll know that because you go to a professional surgeon and not to someone who wants to be a surgeon.

Task: Find your why

Type: individual (does not require feedback)

Lenght: (about) 800 words

Write a text of 800 words that explains why do you write and your current writing methods. This is your first personal poetics.

Mention authors who influenced your style and the direction in which your writing going. What moves you and what limits you? How can you improve your writing? What is the purpose of your writing? What do you want to achieve in life with writing? What do you expect from writing? Use these questions as a guide and write quickly without too much delay.

Aim of the task

We all write from different impulses. Some of them may include a desire to play with language, to share a part of ourselves, to describe emotion, to communicate with the world, to describe a character, to express your opinion, or to simply, tell a story. This exercise can be done once a year, so feel free to use this statement as a measurement of progress of your creative thinking and writing. What is the most important is that you be completely honest with yourself and by answering these questions, you will learn how to find your passion for writing.

This, my disciples, has been your introductory task. Feel free to write your answers below this post – what’s more, I strongly recommend that you do so in order to be kept up to date. However, I will personally not comment on your posts for several reasons. First of all, this is not a question of aesthetics and I am not here to rate something as good or bad. Furthermore, these posts will remain on the site for ever and ever, and if somebody comes to this post in a few months, I may not be able to answer. So you’ll be here both critics and those who receive suggestions from other participants. This is your inner journey in which you have to move yourself (such as Frodo, Luke Skywalker or even Raskolnikov), and for all other questions (and spiritual guidance), you have my valuable writing consultations.

Of course, if you liked this exercise, subscribe to my blog to keep track of these creative writing tasks, and surely feel free to share or like this post.


To keep everything in one place, here’s the whole online course here: 

INTRODUCTION: Why Do I Write – it’s this text 🙂

FIRST PART: Screw Inspiration

SECOND PART: Common Writing Mistakes

THIRD PART: Surprise Your Reader

FOURTH PART: Enemies & Allies Of Writing


If you're too tired to go out tonight, just think how you'll feel at seventy two!


  1. Pre svega,hvala Ana Gord.
    -Pišem,jer sam tako naučila da se branim od svega i svačega.Uglavnom ružnog i lošeg što mi se kroz život dešavalo.Bežala sam u čitanje i pisanje,u rad i kreativnost,bilo koje vrste,kad god ne bih znala kako da se sa nekom životnom situacijom i probelemom nosim.A bilo ih je podosta,tih problema.Bilo je i lepih stvari,i biće ih još,nadam se…I u lepoti življenja sam pisala,isto kao i dok sam patila.To je moj obrazac,po kome se izjašnjavam i postojim.Kada govorim,ili govorim vrlo malo ili govorim previše,zavisno od toga ko mi je sagovornik.Ako razgovaram sa nekim ko mi je stran,ja sam introvertna i ta osoba bi pre osetila emociju kamena,nego moju.Zato me nepoznati ljudi ili ljudi koji me površno poznaju doživljavaju kao jedno prepotentno i umišljeno biće,nekada i kao osobu koja nema šta da kaže.Sa bliskima sam prava “smaračica”.Kad pišem,nađem pravu meru reči.Generalno,obožavam pisanu reč i kniževnost kao oblik umetnosti i način izražavanja.
    -Pišem,jer je za mene pisanje kao porođajni čin.Život me pre svega oplodi ličnim i svakim drugim iskustvima,saznajno sam biće.Onda neko vreme budem bremenita svojim saznanjima i iskustvima,svojim razmišljanjima.Na kraju,kao prilikom prave trudnoće,moram svoje ideje i razmičljanja da izlijem,moram da “izrodim” svoje misli.Bilo na papiru-olovkom,bilo na monitoru svog računara-tastaturom.Izađu na taj način iz mene,kao bebe iz majke,prilikom porođaja.Nisam uvek raspoložena da budem bremenita,mislima,zaključivanjem,svojim i tuđim strahovanjem,radovanjem,i pričama.Ali sam prosto takva i to teče u meni, mimo moje volje.Ako pokušavam da zaustavim,ne valja.To se verovatno naziva:”misaoni proces”,kojim najjednostavnije ovladam pišući.Tako dobije,jasnu formu.
    -Pišem,jer sam još u školi shvatila da sam u tome bolja od drugih,bolja od većine.Neko je bio bolji iz matematike,neko je lepo crtao.Ja sam uvek najbolje pisala,najbolje analizirala književna dela.Svako želi da u nečemu bude najbolji.Zato danas,kada sam odrasla žena i kada nije dovoljno biti u “nečemu” najbolji,kada je imperativ uspeha biti u svemu i uvek najbolji ili se bar pretvarati da jesi,inače si gubitnik,inače si promašen/a,i kada je otvoreno priznajem da u mnogo čemu nisam najbolja,čak ni dobra,a neću da se pretvaram da jesam,zato radim ono što mislim da radim dobro,pišem.Makar to drugi i ne čitali,makar ne delili moje mišljenje da sam dobra,makar samo ja čitala napisano.
    -Pišem,jer pisanjem imam šta da kažem.Govori se mnogo,i preglasno.Ja ne volim buku,ne čujem sopstvene misli od buke koju prave neki ljudi.Imam potrebu da pisanjem,neke ljude motivišem da razmišljaju o nekim stvarima koje su još uvek tabui,svuda u svetu,pa i kod nas.U to ime…
    -Pišem jer želim da neko to i pročita,i počne da razmišlja,da koristi moja i tuđa iskustva.To je težak posao,jer čak i moje dete nekada ne želi da čuje šta imam da kažem,kako će onda drugi?Ali ne žalim se,Bogu hvala na tome.Samo konstatujem.
    -Pišem,jer svako ko piše,nije pisac.Svako bi međutim želeo da bude.To je samo prvi stepenik.Drugi je biti književnik.Ima ih još…Bila bih zadovoljna da budem samo pisac,koji ponešto i zaradi i objavi roman u broju primeraka,koji se piše sa nekoliko nula a ispred kojih je jedinica(ili neki drugi broj,osim nule).To bi i bilo merilo useha jednog pisca,da li će ispred tih nula biti neki broj,ili će ostati same nule.Koliko ima tih nula,za početak i nije bitno.Bitan je taj jedan broji ispred tih nula.

    • Draga Daro, hvala tebi na učešću 🙂
      Ova ideja mi se veoma dopada: “Pišem,jer je za mene pisanje kao porođajni čin” kao i ova: “Svako želi da u nečemu bude najbolji.” zaista i jeste tako… Bravo Daro 🙂

  2. Kao što je masaža tijela sredstvo kojom se mentalno povezujem sa vlastitim tijelom, jer u rukama dobrog masera osjetim svaki djelić svoje kože, tako je i pisanje, po meni, sredstvo kojim povezujem svoje misli sa svojom dušom. Zvuči kao filozofiranje, ali nije.
    Pisanjem se najbolje usredotočujem na sebe, svoje nutarnje ja.
    Meni uopće nije bitno što i kako pišem, pisati moram, i trebam, kao što moram disati i trebam jesti. 🙂

    Moje pisanje traje cijeli život. Dnevnik sam pisala čim sam naučila sva slova, ali i crtala sam po njemu, izražavala se i stvarala.
    Npr, teško gradivo i dan danas najbolje upamtim prepisujući.

    Još u nižim razredima osmoljetke, stvarala sam sastavke u zadaćnicama koji su ostavljali učiteljicu bez teksta, pisala pjesme, koje su usput da kažem i nagrađivane u tom vremenu, sve do nekog perioda, kada se dijete u meni trebalo opredijeliti za zanimanje, ono nešto što će mi plaćati račune i dati mi mjesto u okvirima društva.
    Jasno, okruženje je bilo takvo da je imalo predrasude o umjetnicima – “nema tu leba”, i uspjeli su me uvjeriti da se “od pisanja ne može živjeti”. Pisanje tada više nije bilo prioritetna ideja za bavljenje u životu, nego povremena razbribriga. Hobi. Najdraži, najvažniji.

    Zato valjda i pišem sve i svašta, nemam neki osoban stil, nemam žanr u kojem najbolje plivam, makar imam žanr koji je meni najlakši da se izrazim, i eto iz mene izlaze i sladunjave patnje, radosti, strasti, zabranjeno voće, maštanja, zgražanja, fantazije, horori, mračne i strašne teme, koje čuvam u raznim tekicama i ne pokazujem nikome.
    Možda zato jer se plašim da će netko reći da nisam normalna, i to me i sputava da nekom pokažem neke svoje uratke – činjenica da će ljudi misliti da sam takva (mračna, perverzna, potencijalni ubojica), i da tako živim.
    Ha! Pa dobra je ova šema jer sam upravo spoznala što me sputava!
    A ima i još nešto, jedna moja mala, mračna tajna. 😀
    Forme… zadane forme književnog izražavanja. Grupe, podgrupe, priče, pripovjetke, novele, romani, točke, zarezi, znakovi navodnika… aaaaaa, pustite me da pišem kako znam, nemojte me ubijati u pojam pravilima i odredbama!
    Uh, kada nešto napišem i shvatim da postoje “stručnjaci” koji će reći da TO ne valja, jer nisam na dobro mjesto stavila zarez, da ponavljam riječi umjesto opcija sinonima, da nisam zadovoljila ovo, ono… i tako ispadne da nisam “pismena” i iskreno, prođe me volja da pišem. To nije moj ego, jer kritiku poštujem, nego ne poštujem nametanje pravila. Imam maleni problem autoriteta, hehe!? Imam, imam. 😀

    Pitam se da li su o tome mislili velikani čije sam priče i romane gutala, pa za prvu ruku da navedem nekoliko njih, i to finih i vrhunskih pisaca i idealicta: Philip Roth, Bukowski, E.A. Poe, J.L.Borges, Dostojevski, Marquez, Kafka, Saramago, J. Cortazar, Tolstoj, pa pjesnici M. Antić, V. Popa, B. Miljković, G. Leopardi, Fernando Pessoa, D. Maksimović… a gdje su ostali, njih stotine, čija sam djela pročitala.
    Zaista sam čitala sve i svašta, sve što me privuklo, tematski, a najslađe bi mi bilo hodati po knjižnici bez nekog plana, nego šetati i odabrati knjigu, prema nekoj intuiciji ili dopadanju. I na taj način, nisam nikada posudila nešto što mi se nije svidjelo za čitanje, dok mi se jest događalo da mi netko nešto preporuči za čitanje, ali, već nakon nekoliko stranica, knjigu sam odložila i zaključila: nije vrijeme da to čitam.

    Zapravo, kada nešto pišem, želim i žudim da to netko pročita, želim povratnu informaciju, komunikaciju. Želim razgovor o temamama koje pišem. Želim izazvati reakciju kod čitatelja.
    Obožavam lomiti predrasude, šokirati na neki način, probuditi, aktivirati, stimulirati ljudima mozak, trgnuti ih i potaknuti da misle.
    Ne zanima me da ljude zadivljujem nekakvim pismenim umijećem, stvaranjem čudesnih pjesničkih slika, paralelnog svijeta, nije mi bitno da me “obožavaju”, ili da me traže autogram.
    I pisanje i čitanje, moje su velike ljubavi.
    Ovo je vjerujem blizu zadanih 800 riječi, no ovo sam napisala bez zadržavanja i mnogo razmišljanja o tome što pišem.
    I vrlo iskreno prema sebi, i drugima. 🙂

    • …pisati moram, i trebam, kao što moram disati i trebam jesti. ? —> ovo potpuno razumem 😀
      kao i: “Možda zato jer se plašim da će netko reći da nisam normalna, i to me i sputava da nekom pokažem neke svoje uratke – činjenica da će ljudi misliti da sam takva (mračna, perverzna, potencijalni ubojica), i da tako živim.” hahaha, u tome se potpuno pronalazim 😀

  3. Zelim da opisem ono sto mi se stvarno dogodilo,te na taj nacin inspirisem ljude sirom svijeta da vjeruju u snove,i da nikada od njih ne odustaju.Covjek ,producent zaljubljen u putovanja i kreativne ljude proputovao je 50 zemalja sirom svijeta obisao mnoga cuda i dosao samo zbog mene ,eto da me upozna.Ranije su mi se javljali drugi producenti iz istog razloga,trazeci da im ispricam svoju pricu,ali ja nisam imala hrabrosti da ih upoznam.Ni sada ne mislim da imam nesto posebno da im kazem,a mozda im je samo moje postojanje inspiracija.Eto,to je ono sto bi moglo inspirisati druge,moj nacin razmisljanja mozda.Zelim da kazem da smo svi mi inspirativni ukoliko vjerujemo u sebe,te ukoliko znamo koliko daleko ne mozemo da idemo.Valjda u tome lezi kljuc nase posebnosti,kao i ljubav prema poslu i neprekidno usavrsavanje i vjera.Snazna vjera da ukoliko damo sve od sebe ono sto nismo dali nije ni moglo da bude.I da ne zalimo zbog propustenih prilika.You didn’t miss the buss,you only catched the one that is yours.

  4. Pišem zato što želim da ostavim trag. Pišem zato što izlazi iz mene i kada ne želim. Da ostavim nekakav pečat svog postojanja na ovoj planeti, jer se plašim da iza mene neće ostati ništa. Pišem jer ne umem drugačije da se izrazim. Pišem zato što je sa papirom lakše. Zato što je to ono što ja jesam. Pišem, priznajem, zato što su mi moje sopstvene reči najomiljenije za čitanje, i dok sama sebe čitam, uživam više nego u bilo čemu drugom (pogotovo ako je uspešno pisanje koje je uspelo da uhvati određeni momenat).
    Moj stil pisanja je nedvosmisleno ženskast iako ne želim da bude takav. Bah, šta to znači ženskast? Kao da će me emocije odati, ogoliti. Uglavnom pišem iznutra, iz sebe i ne umem da opišem spoljašna zbivanja (nečiji ten, kosu, izgled, enterijer).
    Iza mog pisanja stojim uglavnom ja i neke stvari koje mi se događaju. Retko kad umem da budem maštovita i izmislim neverovatne zaplete. Sve su to više stvari koje se prirodno nastavljaju na ta moja dešavanja, iako su izmišljena. Možda zato i najviše uživam kada čitam nešto što majstorski opisuje svakodnevicu.
    Ja kao pisac, veoma sam osetljiva na kritiku i nesigurna u napisano pa zato često (o-ka-pe-ovski) pišem i brišem. Na spomen slave se začudim, ali mi svakako laska kada bilo ko pohvali moje pisanje. Nisam sigurna da li sebe vidim kao popularnog pisca, hm eto to je zanimljivo saznanje…
    Kada pišem, često se osećam oslobođeno i pisanje mi daje osećaj zaštite… zaštite od spoljnjeg sveta, od dešavanja, od realnosti. Pisanjem zaustavljam vreme i kreiram samu sebe i svet oko sebe.
    Stil sam gradila kroz mnogobrojne autore, a kako mi je od pravaca omiljen realizam, najviše se zasnivam na njemu. Na pisanje uglavnom utiče autor koga trenutno čitam, tako da ovde ne postoje pravila. Ima pisaca koje obožavam da čitam (Kundera, Akunun, Tolstoj, Andrić i još hiljade njih), ali nikada ne bih umela (niti želela) da pišem kao oni. Na moje pisanje dosta su uticali i stripovi, i tu možda pronalazim želju za sirovim osećanjima koje opisujem kao i skiciranje karaktera umesto detaljnog opisa (Princ Valijant, Asteriks i Obeliks, Mikijev zabavnik, Alan Ford, Marsupilami, Andrija Maurović itd).
    (tek 300 reči? Ufff)
    Moje pisanje se definitivno razvija sa osmišljavanjem različitih ideja i pokušajem realizovanja tih ideja jer sam opisivanje osećanja masterirala. Zato što pišem uglavnom o osećanjima, vežbam opis ličnosti i građenje karaktera kao i razvijanje likova kroz knjigu. I dalje mi je izazov opisivanje spoljašnjih okolnosti kao i predmeta jer ih i sama ne primećujem u realnosti.
    Uvek me pokreću sopstvene ideje ili želja da ispričam neki događaj. Pokreće me takođe razmišljanje, nesvakidašnjost, lucidni karakteri, obične životne situacije opisane mojim jezikom. Obožavam da se igram sa rečima, da ih slažem, obožavam da im rušim koncepciju i da ih pustim da divljaju.
    Ograničava me strah, ograničava me lepo vreme napolju jer bih radije bila na suncu nego sedela kod kuće i pisala, ograničava me kapitalizam jer “moram” da zaradim kako bih jela, pa se umorna vratim kući i najmanje i najviše mi je do pisanja, pa se kajem što ne pišem. Ograničavam samu sebe. Plašim se da je ono što napišem glupo i besmisleno. Ograničava me nekompenzacija za moj literarni rad. Ograničava me strah od uspeha jer donosi odgovornost, a ja ne želim odgovornost. Plaši me da neću imati ideju za knjgu koja je dovoljno velika i zanimljiva. Plaši me da nikada neću dobiti Nobelovu nagradu (kao da je to bitno). Plaši me da me neće citirati ili da će me previše citirati. Plaši me da će me neko prepoznati na ulici dok jedem picu, ili me uslikati bez šminke. Plaši me da će mi se neko obratiti kad želim da budem sama. Plaši me da ću morati da odgovaram na 800 mailova divljih fanova. Plaši me potreba za perfekcijom i stalna potreba da izmenim ono već napisano. I svi ti strahovi su moja ograničenja.
    Šta je za mene dobar pisac? Za mene je dobar pisac onaj koji je zaljubljen u reči i ume da ih izvede na pravi put.
    Poboljšavam pisanje maštanjem, gledanjem u prirodu, meditiranjem, kao i pisanjem i vođenjem dnevnika, čitanjem. Poboljšavam pisanje tako što pisanje ostavim pa mu se vratim, poboljšavam ga učenjem i ispravljanjem, verovanjem u proces. Poboljšavam tako što aktivno treniram (fizički) jer gradim svoje telo vežbama, učim se fizičkoj disciplini koju prenosim na umni rad pa svoje pisanje nadgrađujem različitim pisanjem.
    Cilj mog pisanja je (pre)često lična terapija. Cilj je kratka priča, završena do kraja. Cilj je knjiga duža od 100 strana. Cilj je gostovanje mene kao autora u šouu Džimija Kimela. Cilj je oslobođenje emocija.
    Želim da postignem svojim pisanjem ono što su tuđe knjige postigle sa mnom – da me izmene, da ostave utisak, da nešto naučim, da sagledam, da se divim.
    U pisanju očekujem da pronađem sebe. Da istražim sve mračne uglove u sebi. Da izbacim svu prljavšinu napolje kako bih se čistila, iznova i zinova. Očekujem da se podsetim ko sam. Očekujem da govorim ono što i ne znam da znam. Očekujem da naučim. Očekujem mudrost.
    I eto 800 reči. Hvala ti na vežbi i prosvetljenju Ana Gord 🙂


This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.