Category

STORIES

Category

My books, prose, poetry, thoughts

Limbo – Falica i Gord

(Spisateljska saradnja: ista tema, dve priče – dva autora)

Slobodan pad – Marijan Falica

Nedjelja 5:53

Izvadio sam mobitel i poslao poruku, zazvonio je nakon nekoliko trenutaka.

Hej, kaj si ti budan ovako rano?

Ona soba, kod tebe, još je slobodna? – Upitao sam.

Kaj? Gotovo je?

Gotovo.

Prekinuo sam vezu, zapalio cigaretu i pustio dim u zagrebačko svitanje.

Dobre Vesti

– A da se preseliš u Portugaliju i pišeš knjige? – rekao mi je polu nasmešeno, i ja sam već videla kako grizem njegove višnja usne, kako se smejemo njegovim surferskim pokušajima, kako se volimo na podu naše kuhinje, na pločicama koje dodiruju moja izgorela leđa, ja sam već videla iz jedne preseli se u Portugaliju rečenice, sve što je obećavao i želeo njegov pogled.

Ukradena Jakna I Ostale Životne Lekcije

Ukradu meni jaknu u teretani.
Jeste, ovu lepu sa slike.
Izlazim iz tuša, gledam u čiviluk – gleda i on mene. Prazan.
Pet minuta stojim i gledam, i naravno ne verujem.
“Što si prazan?!” pitam iznervirano. Čiviluk ćuti. I dalje ne verujem. Srećom pa nije bio onaj zapekli minus, nego se temperatura podigla do nultog podeoka pa dok stojim i čekam taxi da me odveze u džemperu kući, šanse za meningitis se smanjuju. Valjda.

(Ne)Čekanje

Sinoć sam sedela na stanici čekajući prevoz, i naravno po (glupoj) navici uključila telefon besciljno tražeći “nešto”.

Jer kao nemam šta da radim osim da čekam. Kao da je čekanje glupo i nedopustivo i potreban mi je telefon da me zabavi jer smo mi ljudi iz XXI veka pametniji od onih koji su hiljadama godina ranije čekali, i konačno je to čekanje dolijalo i pronađen je lek u obliku telefona. Kada sam shvatila šta sam uradila, ljuta na sebe, spustila sam telefon i isključila ga.

Podigla sam pogled.

Na Kraju Leta

Na kraju leta stoje mladići sa punim, mekim, mesnatim usnama, preplanuli, i mirišu na sunce.

I ja, prljava od grada.

Krupnih očiju i krupnih osmeha, smeše mi se.

Bezvoljno uzvraćam, bleda od smoga.

Umorno grizem njihove usne kao breskve i, dok koža puca pod zubima, upijam slatkasti, tečni ukus.

Da se nahranim zracima.

Olé, Olé!

Kit je ispred bine već nekoliko minuta divljački mahao kroz vazduh ogromnim drvenim štapom neobičnog oblika, za koga je bila privezana crvena marama. Niko nije bio preterano iznenađen. Znali su da gitarista najvećeg benda svih vremena na ovaj način pokušava da umilostivi bogove kako u sledećih par sati više od 80 hiljada ljudi ne bi pokislo.

U Brazilu, ipak, ludačko vitlanje nije sprečilo kišu da pada.

Mađutim, nije ni kiša sprečila Stonse da održe još jedan fenomenalni koncert.

U stvari, poslednjih par decenija apsolutno ništa nije sprečilo Stonse da održe fenomenalan koncert.

Kako je to moguće?

Udah

Kopita divljih konja
Bubnjaju ispod tvojih grudi
Tik ispod mesta
Gde stoji tvoja velika,
Snažna šaka
Glomaznih prstiju.
Ležiš nepomičan,
I izbacuješ magličasti dim kroz nozdrve
Nepokretan,
Dok konji ti galopiraju u grudima pod rukom.

Dorćolska Mantra

“Ako još jednom budeš stala da slikaš, roknuću se” gunđa S na moje ko zna koje vađenje telefona iz džepa i zastajanje ispred još jedne sive, dorćolske fasade. Nasmešim se i čekam da okrene leđa a onda krišom ponovo škljocnem u zrak pa ubrzavam korak za njom.

Ona žuri.

New Page

Verujem u okretanje nove strane. Ali isto tako verujem i u vraćanje na stara poglavlja, kako bismo još jednom potvrdili ono što (ne) znamo.

I to je otprilike to, od moje vere.

Nisam sigurna da u bilo šta drugo i verujem.

Ili napred – ili nazad.

Kosmički soliteri

Odlučila sam da umrem. Nego kako, da ga kaznim za sve ono što mi je priredio! On će meni da sam ja kokoška! Ako sam ja kokoška, onda je on, onda je on jedan, jedan, jedan… Jedan pevac! Tako je! Pevac! Videće on! Odlučila sam, samoubistvo u dva laka poteza! Već vidim, ima da plače i da kuka i da ga sram bude što mi je svašta rekao! Krelac! Nije pevac nego krelac!

Kaleidoscope – Ana Gord

(anger)

Deep in the city, on a pavement, I’m lying with my hand on my stomach counting down the heartbeats to hunting grounds. It’s three in the morning and far away, I am sure it’s raining. I am nervous and I want to walk down, along the street, to go astray. To kick stone blocks in your face so you can hear me.

Good – Ana Gord

Good evening, he said with never forgotten lips, and what was so good about it? My head hurt from the pressure of his presence and poor, long-lost heart was pounding. ‘Evening, because indeed, the evening it was. What, where, how and with whom, and what should I say to him, so I continue to blankly speak empty stories: It’s good, good and that’s how I only confirm his good. Yes, why not and that sort of lies that more insulted lips than the brain; lips because they are dirty, lips because they are bad when they know how to invent such things. Long ago body started roaring due to desire for the body, breath and eyes to mist under the blindness of excessive beat in the stomach. He managed to strike the final blow: he smiled, in such way, in such way… Like that long, long time ago. As in the mirror, I drew a smile on my face, just to show that I still remember how to do it. He said goodbye and did what he always knew the best – left.

Self-control

No. No. No. No. Let’s – no.

What is its job after all? What’s the point of my present NO? Greater good? Because this present YES appear to know what it’s doing, and that NO for the sake of future credit seems so irrelevant. Do I have to say NO? And if not, why I am saying NO after all?

I Am Words

I am words I am someone’s words gathered on a paper that are out of paper, I am bunch of letters that I leave behind, I am just a trace in the universe that will disappear without a trace, that may become again, I am trapped in each book for the sake of my body built out of letters, you will not know me unless you read me and I will not know myself because I cannot read myself all to the end, deplete myself, because I am just that pathetic bunch of letters, always the same, fenced with 26 characters, in some language more, in some less, I am alone and always with someone, I am in love with myself too much, in my letters and pages and I have no boundaries, except those letters, but I travel through connections with sentences, I build myself with no connection to words, I am always staring at dot on i and three dots at the end of the thought that is endless and if you think this kick ass how will you only react to something that I write outside of myself and my letters, out of any relation to reality, how will you leave me and let me go forever when you look at this letters and you cannot stop reading me…